Vijesti

19. 2. 2019.

Glavni oltar sv. Henrika u crkvi sv. Henrika na Pohorju, Frajhajm

Članovi slovenske grupe (V. Pavlič, S. Dolinšek, V. Benedik) prvi su puta posjetili filijalnu crkvu sv. Henrika u travnju 2018. godine. Usredsredili smo se na glavni oltar, koji se pripisuje Josephu Straubu. Dokumentirali smo oltar i proveli malo istraživanje na licu mjesta da bismo prikupili i dokumentirali umjetnine članova obitelji Straub. Zaprepastilo nas je stanje u kojem se nalazio oltar, a osobito loše stanje njegove polikromije. Zbog neuobičajeno visoke vlage i vrlo niske temperature u crkvi, kredna osnova se odizala, oslik se osipao, došlo je do oštećenja od vlage, pucanja i ljuštenja, pa i do gubitaka boje. Nakon dva tjedna smo se vratili u crkvu sv. Henrika da zalijepimo zaštitni sloj na lice radi sprječavanja daljnjeg ljuštenja slojeva boje s drvenog nosioca. U slučaju kada je bilo previše vlage na oltara i oko njega nije imalo smisla koristiti tradicionalna ljepila od ribe ili zečje kože. U tom trenutku nismo znali kada će započeti konzervatorsko-restauratorski radovi na glavnome oltaru. Stoga smo se odlučili za akrilnu konsolidaciju (Medium for Consolidation, Lascaux) kojom smo japanski papir nalijepili preko kritičnih površina.

Tijekom susreta na misi za proslavu dana sv. Henrika, 15. srpnja 2018. godine, razgovarali smo s mnogim ljudima o važnosti glavnog oltara i projekta TrArS te o potrebi restauratorskih radova na oltaru.

U studenome 2018. godine vratili smo se u crkvu s namjerom da s glavnog oltara demontiramo kipove i ukrase te da ih odnesemo u Restauratorski centar u Ljubljani. Ubrzo smo zaključili da će za konzervatorsko-restauratorsku obnovu biti najbolje da rastavimo cijeli oltar i odnesemo ga u radionicu u Ljubljani. Do završetka konzervatorsko-restauratorskih radova na rastavljenom oltaru bi se crkva polako osušila jer je u drugoj polovini 2018. godine oko zgrade izvedena drenaža. Postojali su i budući planovi za daljnju obnovu crkve i neke radove na zidovima i podu.

Na rastavljenim dijelovima oltara smo najprije učvrstili slojeve boje i proveli dezinfekciju. Poleđina oltara je bila prekrivena algama. Pronašli smo i tragove raznih vrsta gljivica, a neki dijelovi drvenog nosaća su propali zbog smeđe truleži.

Alge smo s drveta očistili tvrdim četkama, zatim smo oprali poleđinu drvenog nosača te naposljetku poprskali sve drvene površine na poleđini premazom za dezinfekciju i dezinfestaciju.

Nakon dezinfekcije smo na nekoliko mjesta sondirali polikromiju i otkrili da je u prošlosti oltar bio u potpunosti obnovljen najmanje četiri puta. Fragmenti izvornog sloja koji su sačuvani ispod nekoliko slojeva boje su vrlo krhki i nježni ali nam pružaju dovoljno informacija o izvornom izgledu oslikanih površina, posrebrenju i pozlati. Srećom, bar je marmorizacija u sredini oltarne arhitekture dobro očuvana. Polikromija koja se danas vidi, a koja je vjerojatno djelo A. Zorattija iz 1895. godine, je povijesna, ali nam pruža sasvim drugačiju informaciju o izvornom izgledu oltara. Dr. Katja Kavkler je uzela uzorke slojeva boje kako bi analizirala njih i korištene materijale, osobito one izvorne. Na stražnjoj strani oltara nalaze se tri potpisa restauratora. Najstariji potpis pronađen je na poleđini niše: Thomas Kotnig… Ignac Holc… 1861. Sljedeća dva restauratora potpisali su se na stražnjoj strani predele: RENOV… .1895…. Zoratti ... .Podkrižnik

Izvorna polikromija, pozlata i posrebrenje s lazurama su sačuvani samo fragmentarno. Stoga će se okupiti skupina stručnjaka kako bi razmotrili stanje i odlučili o budućoj prezentaciji oltarne polikromije. I članovi projekta TrArS iz zemalja sudionica će biti pozvani na suradnju s grupom stručnjaka da pridonesu svoje bogato iskustvu i široko znanje. Na taj način projekt donosi neke opipljive rezultate i doprinosi očuvanju i obnovi umjetničkih djela.

Konzervatorsko-restauratorski radovi odvijaju se u odjelu za drvo Restauratorskog centra u Ljubljani.

Saša Dolinšek, restauratorica i Valentina Pavlič, povjesničarka umjetnosti