Vijesti

28. 8. 2018.

Borba sa zmajem: istraživanja prvog od dvaju glavnih oltara Johanna Baptista Strauba

Istraživanja glavnog oltara u kapeli sv. Juraja u Minhen-Bogenhausenu je bio prvi u nizu istraživanja u bavarskim crkvama. Lea Rechenauer, studentica programa za konzervaciju i restauraciju Akademije za umjetnost i dizajn u Stuttgartu, i Rupert Karbacher, koordinator bavarskog projektnog tima, istraživali su od 1. kolovoza s entuzijazmom rad Johanna Baptista Strauba te pokušavali otkriti sličnosti i razlike u njegovu radu. Oni će rezultate do kojih su došli tijekom istraživanja prodiskutirati s drugim članovima bavarskog tima, dr. sc. Martinom Mannewitzom i diplomiranim konzervatorima Andreasom Müllerom i Judith Schekulin.

Iz arhivske građe znamo da je oltar izrađen između 1770. i 1773. godine. Grof August Joseph Toerring, vlasnik dvorca u blizini crkve, platio je Straubu 550 fl za njegovu izradu. Toerringovi su otac i brat bili članovi Viteškoga reda sv. Juraja, pa je možda zbog toga oltar posvećen sv. Juraju. Dva bočna oltara je izradio Ignaz Günther između 1774. i 1777. godine (Günther je umro 1775. godine): on je bio član Straubove radionice od 1743. do 1750. godine. Güntheru je za rad platio župnik Franz Georg Riedl. Glavni oltar prikazuje sv. Juraja na konju kako se bori protiv zmaja. Arhitektura oltara nalikuje na kazališnu pozornicu. Sa svake strane glavnog prizora stoje po dva stupa i jedan stub. Iza skulpturalne grupe nalazi se zid između dva stuba spojena lukom, a na njemu su prikazana vrata s raskriljenom zavjesom. Prikazan je anđeo kako kleči na oblaku. Ogromni nimbus zaklanja luk koji povezuje dva para stupova i stubove ispred pozornice. Iznad dva prolaza s lijeve i desne strane oltara stoje kipovi sv. Donata i sv. Irene. Kipovi Boga Oca i Njegovoga Sina prikazani su kako sjede na vrhu oltara. Anđeli i krilate anđeoske glave slikovito su razmiješteni po oltaru. Oltar i skulpture na njemu izrađeni su od drveta i polikromirani.

Najprije smo nastojali otkriti koji su dijelovi još uvijek u originalnom stanju te zbog čega su ostali dijelovi mijenjani. Pripremajući najnoviju restauraciju između 1996. i 2000. godine, Odjel za umjetnost pri Minhenskoj biskupiji je naručio zbirku povijesnih spisa. Ti su nam spisi, zajedno s povijesnim fotografijama i rezultatima našeg istraživanja, omogućili ustanoviti nekolicinu izmjena i gubitaka do kojih je došlo. Za vrijeme radova oltar i njegovi dijelovi ostali su in situ pa su tehničke mogućnosti istraživanja bile ograničene. Osvjetljavanje vezivnih materijala UV zrakama donijelo je mnoga nova saznanja. U 19. i 20. stoljeću oltar je restauriran četiri ili pet puta. Sredinom 20. stoljeća uklonjen je preslik iz 19. stoljeća, nanesen je pigmentirani vosak koji je kasnije uklonjen. Svakim restauriranjem mijenjala se struktura marmorizacije. Izvorni lak je uklonjen 1940. godine. Začudno je da se nakon svih tih intervencija još uvijek mogu vidjeti površine s originalnim tehnikama pozlate te slojevi polikromirani sredinom 18. stoljeća. Nadalje, moramo primijetiti kako se čini da su obrtnici koji su podigli ovaj oltar in situ i oslikali ga radili na vrlo osebujan i ekonomičan način, kakav se tijekom slijedećih stoljeća izgubio iz glava obrtnika. Daljnji cilj ovog pregleda je bio dokumentirati tragove originalnog rada J. B. Strauba i njegove radionice, što nam omogućava utvrđivanje njegove tehnike rada i alata kojim se koristio. Nakon donošenja početnih procjena, u Minhen-Bogenhausen su došli profesor Volker Schaible i diplomirani restaurator Peter Vogel, voditelj radionice za restauriranje pri Akademiji za konzerviranje i restauriranje u Stuttgartu, da bi se upoznali s našim istraživanjima. Tom prilikom rodila se ideja da bi gđica Rechenauer mogla napisati magistarski rad o istraživanjima dvaju glavnih otara Johanna Baptista Strauba, u Bichlu (1752. g.) i Bogenhausenu (1773. g.).

Rupert Karbacher and Lea Rechenauer